Ipak je on,moj covek,samo moj
Bila sam odlucna da zapocnem taj novi zivot, da posle toliko vremena ,vidim kako je provesti dan bez tebe u mojim mislima,mojim problemima. I dalje stojim pri toj odluci da ga iskljucim iz svog zivota,uskoro. Ali ovih dana postavljala sam pitanje samoj sebi,do iznemoglosti,sta bih trebalo da radim ?? Samoj sebi,jer mi u ovoj situaciji niko ne moze pomoci. I kad god bih podsetila samu sebe na to da sam vec resila da je kraj,gotovo,to je reseno, skroz bih ravnodusno odreagovala na to,kao da se mirim sa tim. Sve dok malo pre,kao mali glas u mojoj glavi,nisam cula ..
.Koga zavaravam da ce mi ovog puta uspeti,on je samo moj covek i to ce tako uvek biti. Evo ,opet dok pisem sada ovo,osecam zmarce,osecam nesto veliko,nesto predivno,nesto neobjasnjivo. Zapravo objasnjivo je. To je ljubav.
O boze ovo je tako zbunjujuce. Cela moja situacija. Sve se ovo mozda odvija u mojoj glavi. Ne mogu da dozvolim sebi da ponovo pokleknem i da trpim sve ispocetka. Mozda je to,ljubav ,sta znam ,ali ta ista ljubav me je izmucila i skoro ubila.
Naucila sam da budem strpljiva ,da cekam ,da verujem.
A sve sto sam dobila,bile su bitke koje su se neprekidno odvijale unutar mene.
Ne mogu da mucim sebe ,ne zelim ,niko to ne zasluzuje,zivot je kratak da bih volela nekoga ko ce to samo iskoristiti. To jest,mozda je on stvarno dobra osoba u dubini svoje duse,jer sam imala prilike par puta da se susretnem sa takvim njim, ali nemam vremena da cekam da se nesto promeni,jer ako sam nesto naucila sa njim,to je da ce nas odnos uvek biti bolestan,UVEK.
Mislim,na kraju krajeva ni ja ne znam sta zelim. Sve sto sam shvatila jeste da ga volim. O boze kako je dobar osecaj to napisati.
Da sam normalnija ,to bih mu i rekla. Tu bih presekla. Tad bih znala. Ili bih konacno raskrcila put do njegovog srca,ili bih se ponizila i nestala zauvek iz njegovog zivota.
Kako pateticno. Nikad vise necu dozvoliti sebi da osetim nesto vise prema nekome. Dala sam sebe celu,bila spremna da dam i ono sto nemam,da umrem ako treba,a za uzvrat sam dobila bol gori od svakog drugog. Ljubav pravi od nas takve slabice. Necu da budem slabic.
Hocu da budem hrabrija nego ikad,da ne marim za ponos,i za ono sto mogu da izgubim,a budimo realni,vise nemam sta. Njega sam ja odavno ispustila ,ili mi se bar sada ,tako cini.
I hoce li mi neko objasniti ,zasto je sve tako komplikovano? Ustvari neka ne mora. Odgovor na to moze biti jednostavan. Sve velike ljubavi bile su nenormalne.
Ali,retko koja od tih ,,nenormalnih,, je imala srecan zavrsetak.
