Da mogu da vratim vreme..
Da,sasvim neobicno razmisljanje za pet podpodne i ko zna koju kafu :D. Danas je dan koji cu pamtiti. Tacnije trenutak koji cu pamtiti ,bice onaj kada sam sela u autobus i oci su mi se napunile suzama radosnicama. Bilo je to jace od mene. Ali nebitno zbog cega,samo zavrsetak jednog perioda,pauza izmedju dva sveta,prekretnica. Bice ih jos puno,naravno da hoce. I u tim tako nekim,vaznim trenucima prolaze ti svi prosli dogadjaji kroz glavu. Sta da sam ovo da sam ono,ma mogla sam bolje da sam taj dan bila na tom mestu umesto na ovom e to bi onda bilo to pravo,da samo nikad nisam srela tu osobu danas bih bila totalno drugacija osoba. Ali ne,zaustavicu se ovde.Danas se dogodio taj dan ,koji je poslao suze radosnice u moje oci. Zapitajte se samo,koliko je takvih iskrenih trenutaka u zivotu...Bila sam srecna ,onako iskreno,onako zasluzeno,i znam da nije bilo svih tih prepreka,situacija,mesta i ljudi,nikad ne bih znala da cenim ovo gde sam sada,danas.I mozda nije bas najsavrsenije,bas onako kako sam planirala i zamisljala,ali ko mari za takve sitnice. Sada sam sigurna,da kuda se god moja ladja bude zaputila,vremenom ce naci onaj pravi put.
1 Komentari |
0 Trekbekovi
