vristala bih
Inspirisao si me na zlo. Zlo da te zauvek sacuvam u svom dzepu u obliku srca koje je prestalo da kuca onda kada se u njega uselila prasina. Mozda toga nisi svestan ,ali,da promenio si me. Onako ,iz korena. A to ume da boli. Ponekad. Ne zelim ni da sanjam o tome da si ikada osecao nesto vise prema meni. Boli,sve me boli. Budem ponekad dobro,mislim prolazi,ali i najmanja sitnica me podseti i krene sve ispocetka. Mrzim kada se pribudi iznova ta moja slabost da kao LUDA poletim nazad ka tebi. Nekako je stisam. Ali ,ja sam luda,nenormalna. Utuvila sam neke stvari sebi u glavu koje nisam smela. I ne mogu da zivim sa tim stvarima. Kidaju me,dan za danom. Ubijaju! I ne smem to nikome da kazem. Iako spolja sve izgleda ok,kao da ide svojim tokom,iznutra umirem,jer ne smem nikome da priznam da jos te volim. A SAMO BIH GLASNO VRISTALA ,ISLA ULICOM I VRISTALA,POPELA SE NA NAJVECE VRHOVE I VIKALA IZ SVE SNAGE,DA TE VOLIM VOLIM I VOLIM KAO STO NIKAD NIKOG NISAM....
Da tako je to u mojoj glavi. U stvarnosti bih samo zacutala,odmahnula glavom,i nastavila dalje.
