Zmaj koji odnosi teret ovog srca
Nisam uplasena. Gledam tvoju sliku ,sa nekim otuznim izrazom na licu,i testiram sebe. Koliko jos mogu da podnesem. Sada si sa nekom tamo,pedesetom ,stotom,hiljaditom,nebitnom za mene ,devojkom,na listi propalih veza. Ne znam ni zasto sam sada gledala tvoju sliku. Ali,barem sam znala da je poslednji put. Bacila sam samo jedan poslednji pogled na nju. Zurim,nemam vise vremena da razmisljam o tome zasto si izabrao nju ,a ne mene. Koracam pusto ka tom mestu na koje nikada pre nisam smela da odlutam.... Ta cudna skupina emocija vezanih za mene ,toliko su me ubedile da sam to ja,toliko su me izludele. I na kraju,sta sam mogla da uradim. Poput papirnog zmaja sa svim svojim i veselim i mracnim bojama,pustila sam te gore,medju oblake,daleko. Stajala sam i gledala kako odlazis. I eto,nikad nisam saznala zasto ona zasto ne ja. I nikad i necu. Uostalom,da li bi mi zivot stvarno bio laksi kada bih to saznala od njega. Jer ,verovatno se odgovor krije u nekoj debilnoj stvari koja bi me samo razocarala jer bih shvatila da je jos veci debil nego sto jeste ako je to uospste moguce. Ostala sam sama, ali cvrsto na zemlji. Povredjena ,ali treznija nego ikada. Laganim koracima se udaljavam od svega,od tebe ,udaljavam se sasvim dovoljno da mogu sa ove perspektive realno da sagledam sebe,svoje glupe i one druge postupke. A kada se udaljim dovoljno ,videcu i druge ljude na polju neostvaenih snova kako pustaju svoje zmajeve,isto onako kako sam ja to uradila. Tada cu vec biti dobro. Daleko. U miru. Znam to.
